Da je, kako je kazao pjesnik Bratislav Bata Milanović, kafana spomenik slobodnom životu i mjesto ustanka protiv mentalne robije, ponajbolji je primjer kafana „Uskok“ u hercegovačkom selu Korita. Smatra se tamošnjim najstarijim ugostiteljskim objektom koji je smješten između Bileće i Gacka, a na svega nekoliko kilometara od granice sa Crnom Gorom. Gotovo čitav jedan vijek nezamislivo je da svako ko prođe tim putem ne svrati u „Uskok“ i osjeti gostoprimstvo najstarijeg ugostitelja u Herecegovini – Novke Trklje (71).
– Moj svekar Tomo – Toša i njegov brat Đoko Trklja ovdje u Koritima su 1921. godine sagradili kuću. U njoj su otvorili trgovinsku radnju, a sedam godina kasnije i kafanu „Složna braća“. Udala sam se za Tomovog sina Milana, a kafanu pod novim imenom preuzela 1966. godine i evo već više od pola vijeka radim ono što su oni davno započeli – ispričala je gostoprimna krčmarica.
Od „Složne braće“ do „Uskoka“ bio je težak put, posebno za pravoslavni živalj stradalne Hercegovine. Novka nije željela da mijenja izgled objekta, dolazili su i prolazili ratovi, smjenjivala se vremena, ljudi i vlasti, ali se kafana održala i postala i ostala mjesto koje spaja ljude. Ponajteže je bilo četrdesetih godina minulog vijeka kada, kako Novka ističe, udari komšija na komšiju, prijatelj na prijatelja. Svu mušku čeljad iz Korita, među njima i Novkinog svekra i njegovog brata, ustaše su pokupile 1941. godine i zvjerski poubijale u obližnjoj, zloglasnoj Korićkoj jami. Ostala je nejač, žene i djeca koji su utočište pronašli u crnogorskom selu Crkvice. Kuće i objekti u Koritima su popaljeni i opljačkani, a po povratku, Novkina svekrva Anđa sa troje maloljetne djece, obnovila je posao. Kafana „Složna braća“ bila je prva kojoj su tadašnje komunističke vlasti dale dozvolu za rad. I Novka kada je preuzela kafanu osjetila je teška vremena, minuli rat u kojem su opet komšije bile namjerne da proliju pravoslavnu krv.
– Srećom, ratnih dejstava u ovom dijelu nije bilo. Opstao je narod, pa i ja s mojom kafanom, koja je i tada radila. Bez obzira na sve što se dešavalo za sve ove 52 godine, nikada nijesam imala niti jedan problem, ni sa kim. Imala sam divnih gostiju, a među njima i Hrvata i Muslimana, ima i među njima dobrih ljudi, svjedok sam tome. Svi su podjednako dočekani i ispraćeni, i opet bi se vratili u „Uskok“, kako nekad, tako i dan danas. Ne priznajemo mi ovdje ni granicu sa Crnom Gorom, isti smo mi narod, i vi ste mi među dražim gostima – s ponosom ističe Novka.
Kaže da je zvanično u penziji, ali je „Uskok“ i dalje njeno radno mjesto jer su gosti navikli na nju, i objekat je bez njenog prisustva nezamisliv. Dok se trudi da nas ugosti, ističe da je zajedno s porodicom dijelila muke svog naroda. „Uskok“, a ranije i „Složna braća“, jesu mjesto gdje su utočište pronalazili nevoljni, gladni, umorni, i oni mučeni raznim drugim životnim tegobama. Dešavalo se, ispričala je ona, da autobus sa putnicima zbog snijega bude zameten u blizini kafane, a potom bi svi došli u „Uskok“ da se ogriju, okrijepe, ali i prenoće.
– U ovoj kući ljudi su se uvijek dijelili samo na dobre i loše, a za ove prve mjesta se moralo naći i što bi bilo u domaćinstvu, to bi bilo i na stolu. Tako smo naslijedili od starih i tako će biti dok je i nas. Stalno sam tu, a bilo je i vremena kada nisam ni po tri sata spavala, i bivala sam i kuvar i konobar, milicioner da razvadim zavađene kad treba, poštar i babica. Samo nikada u životu nijesam bila špijun, niti ću – kaže Trklja.
Mnogo je dogodovština i anegdota vezanih za njihov objekat, a Novka kaže da joj je danas žao što ponešto nije bilježila. Njeni gosti bili su i mnogi poznati ljudi širom bivše Jugoslavije, glumci, književnici, umjetnici, političari...
– Momo Kapor nikad nije ovuda prošao, a da ne svrati, a dosta je i napisao o „Uskoku“. Čkalja je imao vikendicu na Korčuli i redovno je bio kod nas, kao i Đuza Stoiljković sa suprugom. Dolazio nam je i Mija Aleksić, Petar Božović, ma ne bih se mogla sjetiti svih njih koji su bili naši gosti i koji su se uvijek ponovo vraćali. Nedavno srce mi je bilo ispunjeno jer sam imala priliku da ugostim našeg i vašeg Momira Bulatovića i njegove prijatelje. Divnog čovjeka koji je zadužio narod naše Hercegovine – naglasila je Novka Trklja. B.B.

 Kafana, Milan, SDS i gusle

Svako u svom ovozemaljskom životu, kaže Novka, ima ponešto od čega do smrti ne odustaje, pa tako i ona. Kada se za Milana Trklju udala imala je devetnaest godina i s njim je u braku izrodila dvoje djece, sina i ćerku. Zagazila je u osmu deceniju života, ali i dalje neumorno radi, vodi računa o porodici, tradiciji, a i danas joj srce podjednako, kao u mladosti, zaigra kada čuje zvuk gusala.
Moj djed Đuro Salatić je guslao, a ja sam kao dijete voljela da ga slušam, pa su mi i danas od svega milije gusle. Ostavila sam djeci u amanet kad umrem samo je potreban krst, sveštenik, kovčeg i guslar. To je moja poslednja želja, i ogriješiće se ako mi je ne ispune. Zaljubljenik sam i u Srpsku demokratsku stranku (SDS), nikad mi ništa nije dato niti sam tražila, ali su mi i oni u srcu, samo zato što drže srpsko jedinstvo, ne dijele nas na partizane i četnike i voljela bih tako i da ostane, da se ovaj jadni narod više ne dijeli. Tako da od kafane, mog Milana, SDS-a i gusala ne odustajem dok dišem, kaže sa osmijehom Novka, najstariji hercegovački ugostitelj.
Za gostoprimstvo je dobila brojne zahvalnice, plakete i priznanja, od kojih neka krase zidove „Uskoka“. Ponajviše ih je, kaže Novka, od guslara i guslarskih saveza i udruženja.

Vječni spomenik žrtvama
Tomo i Đoko Trklja imali su radnju mješovite robe koja je bila poznata u cijelom toj rejonu Hercegovine pa sve do Dubrovnika. U njoj su se mogle naći sve vrste robe, kućnih potrepština, hrane, a oni koji nijesu imali novac mogli su platiti onim što imaju – vunom, kožom, žitom. Novka i danas čuva „tefter“ svog svekra u kojem je do detalja bilježio svakog dana kome, za koliko novca ili robe i šta je prodao. Nada se, kaže ona, da će „tefter“, kao i „Uskok“ još dugo svjedočiti o jednom vremenu i njegovim prilikama, a kao najveći spomen ističe knjigu „Korićka jama“, koju je napisao njen djever dr Milivoje Trklja.
– Kad su bježali pred ustašama u Crnu Goru, svekrva je sa sobom povela dvoje djece, mog supruga Milana i brata mu Milivoja, ćerku Olgu nije mogla, pa ju je ostavila u šumi. Međutim, jedan od komšija Rajko Babić je naišao tuda s konjem, i on je bježao, pa je Olgu stavio u zobnicu na konja i doveo je u zbjeg u Crkvice. Kada je sve to prošlo, Milivoje, koji je svojevremeno bio po starosti drugi doktor nauka u ondašnjoj Jugoslaviji, napisao je knjigu „Korićka jama“ i tada je rekao da je svom ocu, stricu i komšijama ostavio spomenik koji se ne može izbrisati, i tako i jeste – ispričala je Novka.